torek, 1. oktober 2013

Mali, glupi žutokljunac

Stajao je tamo u ćošku pored vrata. Tiho. Samo mu je srce lupalo jako. Dovoljno jako da skrene pažnju na malo, čupavo biće.
Stajao je sasvim mirno, ali nije bio miran. Mislio je da sam mačka. Sigurno je to mislio, znam, jer se sasvim ukočio i pokušao da me ubedi da uopšte ne postoji. Valjda je verovao da se pretvorio u fleku na zidu.
Pošto je u realnom vremenu i prostoru bio lak zalogaj za pravu mačku, a mačke se šetaju oko zgrade, i traže male čupave fleke na zidovima, pokušah da ga lagano oteram, da ga nagovorim  da  odskakuće tih devet stepenika i  vrati se svojoj  kući. Valjda ga i mama već traži.
Ali mali se totalno ukočio. Uhvatim ga u ruku i podignem. On se dere. Drala bi se i ja. Od straha koji se širi njegovim drhtavim i vrelim telom, a koje ja doirujem svojom još uvek hladnom rukom.
I tako, ja odem i ostavim ga na mislost i nemilost prirodi i majčinskom instiktu neke jadne ptice koja ga traži.
Posle neoliko sati...
Ponovo je stajao u istom ćošku. I opet je lupalo srce tog čupavog malog kosa, bez repa i mozga. I dalje je ćutao i pravio se da ga nema.
Pomislih na Darvina, evoluciju... i bi mi malo žao. Možda mu pružiti još jednu priliku da ne postane mačja užina.
Uhvatim ga još jednom, on krene da se dere, ali ja ne odustajem. On poveruje da sam zaista mačka i da mu se bliži grozan kraj i bliski susret sa mojim zubima i sistemom za varenje.
Da se razumemo, ja nisam vegetarijanac, ali nisam ni decojedac.
Ponesem ga malo, nekoliko metara do obližnjeg žbunja gde već godinama gnezde kosovi i spustima ga pažljivo.
Izgleda da je i njegova mama poverovala da sam mačka. Ustremila se sa visoke jelke pravo na mene. Za malo, ali sasvim malo sam izbegla direktan spoj njenog kljuna i mog uha. Počela je da leti oko mene, da viče, postavlja pitanja, preti...
Povukla sam se nekoliko koraka u nazad.
Onda je krenulo vaspitavanje. Majka se okrenula svome čedu, pa udri. Nekoliko puta da je kljucnula, onda je nešto mnogo galamila, pa ga opet kljucnula i najzad podigla kandžicama i kljunom i vratila u gnezdo.
Onda je nastala tišina.
I mali se nije vratio. Valjda je razumeo lekciju.
Oprosti mi Darvine.


ptičica :)

Saobraćajni znak

Koji je najlepši saobraćajni znak na svetu?
Kako ne znate :)?
Pa onaj na uglu Narodnog fronta (posle dugogodišnje borbe za prihvatanje novog imena ulice, odustadoh i za mene ulica  Narodnog fronta ostaje) i Balkanske ulice u Beogradu.
Niste ga primetili?
Ispod precrtane trube piše:"Molimo za tišinu, bebe se rađaju."
I treba :). Pssst!

Beograd

Sada dolazim kao turista. Nekada svakih nekoliko nedelja, sada samo jednom ili čak ni jednom godišnje.
Kao da smo se nekako udaljili. Beograd i ja.
U rano jutro izlazim iz autobusa na glavnoj autobuskoj stanici. Iako Beograd nikad ne spava, meni se čini da nekako teško diše i pomalo hrče. Čuje se neko neodređeno brujanje kroz narandžasta svetla, još uvek noćnog grada.
Pokušavam da ignorišem, u sećanju duboko urezan miris autobuske stanice. Ali moje težnje prekidaju taksisti, koji valjda jedini ne spavaju.
Zastanem za trenutak i tonem u neko drugo vreme.
Iako znam gde sam, iako mi je drago što sam tu, i vereovatno upravo zato, imam izoštren kritički pogled na jedan divan grad, koji se zaglavio u vremenu. I nikako da krene dalje.
Današnji nadurbanizam je uzeo maha. Gomile neidentifikovanih građevina se naslanja na velelepna zdanja moga grada. Nikoga nije briga.
Balkanska ulica stoji na svom mestu. Nije više ista. Da ne bude zabune, nisam od onih koji bi sačuvali sve staro po svaku cenu. Ovde se pojavila gomila hostela. Svako ko je imao neki stan u centru grada, kupio je nekoliko kreveta i okačio papirić na banderu: "Prenoćište od 9 eur...".
Sve lepe stvari smo kupovali u Robnoj kući Beograd. Sada više ne. Nalazili smo se kod Jugoslovenske knjige kada smo išli u bioskop. Pa ne smeta mi što se više ne zove tako. Smeta mi što više nema pravih knjiga u knjižarama.
I eto. Imena ulica polako zaboravljam, više ne znam sa kojim autobusom mogu gde da odem ni gde zapravo želim da idem. Lutam.

Metamorfoza

Jednog dana se grad probudio kao buba.
Gde su ove zgrade? Jutros, kada sam autobusom prelazila preko mosta još su stajale, stare, pomalo urušene, ali nezamenjive u krajoliku. Za nekoliko sati nestale su sa lica zemlje, sa obale reke, kao da nikada nisu ni bile tu. Sa njima su nestale sve priče, slike, sadašnji i nekadašnji stanovnici.
Otišle su tako iznenada, da mi ta promena potpuno kvari pogled na grad. I neće više biti isti.
U autobusu,  vozeći se kući, pomno posmatram predeo. Pokušavam da se setim kako je sve to izgledalo u godinama kada sam ovuda svako jutro išla u školu, Iznenada shvatim da se mnogo toga promenilo. Promenile su se ulice, promenile su se kuće, čak su i ljudi neki sasvim drugi. I autobusi su drugi. Samo sam ja ona prva. Ili možda nisam više....